KOSTI Poem by Miroslav Mićanović

Kada u vrt dođe
gluhonijemi Đurica,
započinje ljeto.

Govori prstima:
zvijezda, salto, stoj na
rukama, pozdrav
suncu.

Svako jutro otvori
čitanku ljeta. Nijemo tijelo
teksta.

Radost je bila sigurna
na pragu kuće.

Nešto je bilo glasno?
Nešto je govorilo?

Stranice između redaka
sada puni praznina.
Slova su znaci mrtvih i
napuštenih mjesta.

Majka na pitanje:
je li živ gluhonijemi Đurica?
kaže da njegove kosti
pokriva crna zemlja.

Nešto je bilo glasno?
Nešto je govorilo?

Glasnije od riječi.

Od ljeta.
Od smrti.