CRVENI MAKOVI Poem by Miroslav Mićanović

Dio ruke i pola glave
s jednim zatvorenim okom
vire u trnju ispod sive
kabanice.

Iza je polje crvenih
makova.

Proljetna kiša zalijeva
sirotog muškarca koji leži
i spava.

Prevalilo ga
pijanstvo na njegovu putu
do Bihaća, odakle je tko
zna kad doselio.

Ravnica mu
ne da otići, on tako pije
i pokisao prevaljen
leži.

Ljeti i zimi. Kišnog
proljeća i hladne jeseni,
isto.

Muškarci prođu
pokraj njega na biciklu i
šute.

Žene ga zaobiđu
u luku i ne prestaju,
kao kokoši.

Djeca stoje i ne znaju
što bi, začuđena s torbama na
leđima, dok iza pijanog

muškarca, na putu do Bihaća,
pjeva školski zbor procvalih
makova, crvenih.