BIJELO Poem by Miroslav Mićanović

Glasovi stričeva i njihovih
žena izbiju iza zatvorenih vrata.

Brzo se skrutnu, kao bijela mast,
odsječni i oštri, bolniji od zime i
hladnoće, kakva je u Gunji na
Dan Republike 1965.

Stričevi ne prestaju
svojoj majci prigovarati zbog
kante prolivene masti.

Topli dah rakije, ljutnja i bijes
probiju predvečerje.

I sve dobiva svoju mjeru:
zaklane svinje, dječaci i supijana
rodbina.

On zna da bi trebalo ući unutra
i reći im dosta.
Ne usuđuje se ni proviriti,
a kamoli bilo što reći.

Jedino što mu, daleko poslije,
preostaje, jest u smrznutu

bijelu masu masti staviti znak
žalosti, kajanja, ili što se već
može upisati kad se hoda po
onome čega već odavna nema
i čega neće biti.